Hahnemann je nastavio sa izradom homeopatskih lijekova, detaljno dokumentovao svoj rad, napisao brojne knjige koje se i danas koriste u homeopatskoj praksi, i obučavao praktičare sve do svoje smrti 1843. Već tada je homeopatija bila veoma prisutna metoda liječenja širom svijeta.
Zahvaljujući Hahnemannovom geniju i požrtvovanosti kao i radu stotina posvećenih homeopata nakon njega, danas imamo na raspolaganju značajnu literaturu o principima homeopatske teorije i prakse koja je objavljena u proteklih 200 godina.
Samuel Hahnemann (1755 - 1843), njemački liječnik je nedugo nakon ulaska u medicinsku praksu, 1791, uvidjeo da tadašnja medicina sa praksom puštanja krvi i administriranja otrovnih supstanci u liječenju zdravstvenih problema, ne daje odgovarajuće rezultate u smislu izlječenja. Dapače takvi tretmani su dodatno oštećivali već iscrpljeno zdravlje pacijenata, nerijetko dovodeći do daljnjih teških oštećenja organizma.
Hahnemann se tada okrenuo istraživanju i uskoro došao do prvih homeopatskih otkrića. Kao i Hipokrat, nekih dvije hiljade godina ranije, Hahnemann je uvidjeo da postoje dva osnovna sistema liječenja - suprotnostima i sličnostima. Medicina je liječila po principu davanja lijeka koji je djelovao kao protuotrov za simptom bolesti.
Hahnemann se opredijelio za drugi pristup i ubrzo otkrio da administriranje lijeka koji je po prirodi svog efekta sličan simptomima bolesti, dovodi i do ozdravljenja pacijenta. Ova ideja je postala prvi zakon u homeopatiji, zakon sličnosti, Similia Similibus Curentur - slično se sličnim liječi.
Na osnovu rezultata svog istraživanja Hahnemann se vratio u medicinsku praksu, ovaj put koristeći homeopatske lijekove koje je sam pripravljalo i ispitivao. Kao i mnogi pioniri, bio je
izložen ruglu i kritici od strane svojih kolega. Medjutim, zapanjujući rezultati njegove prakse su ubrzo postali opšte poznati i doveli do širenja homeopatije u Evropi i šire.
